01. jul, 2008. - 22:28h
I pesme su ogledalo moje duše
Tekst napisao Dajana Diverno u Ljubav i seks| Nekategorisano
Retko pišem o ljubavi, još ređe govorim o tome. Kako sam previše okupirana poslom, tek s vremena na vreme zastanem, dignem glavu i ustanovim kako vreme prolazi. A ja?
Gde sam ja?
Čini mi se kako sam uvek na jednom mestu, i ne idem dalje. Imam dve objavljene knjige iza sebe, stičem ime, a ja još uvek imam osećaj kako sam negde u prvim brazdama. Često sklopim oči, kažem sebi, treba da idem napred, Dunav i dalje tiho teče, ali… Onda dignem glavu i otvorim oči, pa ustanovim kako sam daleko od tog mesta na kom sam bila kada sam to pomislila.
A sada bih pričala o ljubavi. Ne znam ni sama zašto mi se priča o tome. Možda zato što sam protekle nedelje bila na promociji sajta Poezin.net u Beogradu, koju tako uspešno vodi Milan Mijatović. Promocija je bila divna, bilo je mnogo pesnika, ali svega nas dvadesetak je čitalo svoju poeziju. Ja sam bila među njima. Bilo je to prvi put da se predstavljam isključivo kao pesnikinja. Do sada kada sam se predstavljala, uvek su tu bili moji romani ‘’Vapaj orhideje’’ i ‘’Marokanska princeza’’, potom roman koji je u pripremi ‘’Tajne strasti grofice Razaski’’ i ‘’očaravajuća’’ tema seksa i erotike, pa predstave i gluma. A pesme?! … Gde su bile pesme?
Na promciji Poezin.neta kao da sam digla glavu i rekla sebi: Dajana, zar si zaboravila da si pesnikinja?
I zaboravila sam, priznajem. Žalosno je to reći.
Nekoliko reči bih rekla o tom sajtu poezije. Uglavnom, između predaha i koliko mi to sklop životinih okolnosti dopušta, pošaljem svoje pesme. To činim mahinalno, ne razmišljajući, na brzinu sklopim u sebi koju pesmu bih poslala, klik na browse, pa…
Tek kada sam sedela tamo, osećala sam se uistinu fascinantno. Da, ja sam pesnikinja, rekoh sebi, možda jednom i objavim neku zbirku svojih pesama, a imam ih preko 700 (sedamsto).
Fascinirajuća brojka, rekli bi!
Čak i kada pišem pesme, to činim mahinalno, papir i olovka u ruke ili sednem za računar, sklop reči, na brzinu ih preslažem i eto pesme o vođenju ljubavi, nemirima, strasti… Davno sam prevazišla period kada sam pisala pesme koje oslikavaju mene samu, koje pokazuju šta se skriva u mojoj duši. Uglavnom je to samo jedna igra rečima…
Tek pre nedelju dana sam napisala jednu pesmu koja pokazuje šta se skriva u mom srcu, a pesma se zove ‘’Nemoj me zvati’’. I eto, digla sam glavu, primetila sam kako pišem pesme i kako to nije obična rutina.
A sada bih rekla nekoliko reči o ljubavi. Često se pitam, i mnogi se pitaju šta je ustvari ljubav? Jednom u srednjoj školi sam pisala tekst o tome, i napisala kako postoji mnogo vrsta ljubavi: bratska, drugarska, erotska, ljubav prema umetnosti, arhitekturi, ljubav prema Bogu, prema životinjama… Sve to je ljubav.
Ljubav nas čini takvim kakvi jesmo, da bismo funkcionisali normalno, da bi udisali vazduh punim plućima zadovoljni što smo živi i što živimo treba da u nama bude mnogo ljubavi.
Kako sam godinama unazad funkcionisala samo kroz profesiju, čini mi se kako sam bila osakaćena po pitanju ljubavi… Na kraju sam digla glavu, zastala i pitala samu sebe: Dajana, šta je to ljubav? Gde je nestalo sve ono o čemu si tako divno umela da pišeš u svih onih 700 ljubavnih pesama?
Kao da se napravio rez u mom životu, posao je zamenio ljubav, a taj posao kasnije nije zamenilo ništa.
Postojao je samo RAD.
Možda je trebalo da mnogo puta kliknem na browse, pronađem pesmu, pošaljem, pročitam je na tom sajtu, da bih konačno shvatila kako sve te pesme nisu samo deo jednog davno izgubljenog sna, da su još uvek na neki način, u nešto drugačijem obliku deo mene.
I da, ma koliko da sam obična mašina za pisanje i kreativno stvaranje još uvek iza svega osećam kako u meni ima mnogo, mnogo ljubavi i da bih je rado podelila sa svima, da li kroz svoje knjige ili kroz svoje pesme.
