Nekada su novine imale tek stranu ili dve reklamnog prostora, i to kada se saberu sve reklame u novinama. Retko koja firma je kupovala čitavu stranu jer je to bilo ne samo skupo već i kontraproduktivno. Čitalac nije verovao reklami na kupljenoj strani novina.
Novine su informisale, kritikovale, analizirale, a tek tu i tamo, bila bi udentuta poneka reklama, najčešće mali oglas ili umrlica. Sada se izgled novina promenio. Novine su postale katalozi velikih firmi gde između reklama proizvoda možete pročitati i poneku vest, izveštaj ili intervju i reportažu. Ređe kritički komentar. Međutim, i ono malo što čitate je prošlo filter marketinškog tima. Ne sme se dozvoliti da tekst novinara ugrozi ugovor o reklamiranju ili oglašavanju.
Sve više novina ima nagradne igre za svoje čitaoce. Nude im automobile, stanove, skutere, bicikle i koješta drugo. Novine su tako postale i srećka na lutriji. One novine koje ne nude neki poklon slabije se prodaju – reći će vam svaki prodavac iz kioska.
I tekstovi u novinama su se promenili. Čitaoci nemaju vremena da čitaju i analiziraju neki društveni događaj ili pojavu. Čitaoci novina su se polako pretvorili u čitaoce naslova i gledače slika. Naslov napisan velikom slovima (najčešće pod navodnicima i sa znakom pitanja na kraju), šokantna “paparaco” fotografija, i to je to. Tekst nije ni bitan. Možda dve ili tri rečenice, tek toliko da se popuni prostor, potvrdi ili negira pomenuti veliki naslov.
Čitaoci su naučeni na šok, trač, intrigu, a tome su ih naučili urednici tabloida u poslednjih dvanaest do petnaest godina. Taj način pravljenja novina je polako inficiraoi one, uslovno rečeno, ozbiljne novine. Ako nema šoka, trača, intrige, crne hronike, zavirivanja ispod gaćica pevačica sa estrade, i sličnih stvari, onda su novine dosadne, zastarele, … Hteli ili ne i svi dnevni listovi, nedeljnici, mesečnici, lokalne i gradske novine, republičke i pokrajinske, moraju malo da “tabloidiziraju” svoje stranice zarad tiraža.
Svaki urednik zna da čitaocu mora, baš kao narkomanu, dati dnevnu dozu straha, šoka, uzbuđenja, … Moraju se u naslovima koristiti reči “šokantno”, “skandal”, “užas”, “strava”, a neke novine dozvoljavaju sebi i psovke, pa napišu 12. slovo azbuke i iza njega nekoliko tačaka. Ako čitalac ne dobije svoju dnevnu dozu straha, šoka i uzbuđenja može prestati da kupuje te i takve novine.
Kada prosečan srpski čitalac novine u kiosku kupi svoj omiljeni dnevnik, nedeljnik ili mesečnik, pitanje je da li je to učinio jer mu treba “dnevna doza šoka, straha, trača i intrige”, da li želi da vidi intimne delove neke glumice ili pevačice, a možda samo gleda reklame ili su mu novine srećka na nagradnoj igri. Tek kada zadovolji neku od ovih potreba može da pročita i neki pravi novinarski tekst.
