Uvek sam žalio dobitnike srebrne medalje na sportskim takmčenjima. Vežbaju dvadeset godina, rade sve što rade i osvajači zlatne medalje i na kraju - izgube u fotofinišu!
- Jesi li sve uradio kako treba? – pita trener osvajača srebrne medalje.
- Jesam ! – odgovara ovaj.
- Negde smo pogrešili jer si izgubio trku za desetinu milimetara, video sam u fotofinišu ! – ljuto govori trener.
- Eh, da sam imao bubuljicu na nosu, pobedio bih ! – zaključuje osvajač srebrne medalje.Moram da priznam da nisam timski igrač. Sve volim da uradim sam. Ne volim timove u poslu ili sportu. To je verovatno pogrešno ali šta da radim, takav sam. Volim poslove poput advokature, crtača stripova, dimnjičara, automehaničara, novinara, vozača kamiona,… Volim individualne sportove. Šah, na primer, ili boks. Odnedavno, od kada su Jelena, Ana i Novak u vrhu svetskog tenisa, volim da gledam i ovaj sport. Tenis je neverovatan sport. Posebno bodovanje. Ako odigraš dobro odmah dobijaš – 15 poena! Ni manje, ni više. Đoković udari lopticu, protivnik promašuje i 15:0.
Kada si timski igrač onda uspeh zavisi od svakog pojedinačnog člana tima. Uzalud se fudbaleri trude, izgaraju na terenu, a njihov golman na tajnom sastanku pre utakmice uzme novac da primi gol.
U Srbiji se sport ne shvata kao sport, odnosno nadmetanje i igra. Skloni smo nameštanju, podvalama, zaverama, naročito u fudbalu. Zbog toga su nam tribine prazne. Zbog toga nam je reprezentacija takva kakva jeste.
Riba smrdi od glave, pa su rukovodstva naših najboljih (ili bolje rečeno najpopularnijih) klubova generatori stanja u našem fudbalu. Te Zečević dao ostavku, te ostavka nije prihvaćena, te navijači spontano (sa dnevnicama, sedvičima i u iznajmljenim autobusima, znači “spontano”) se okupe i traže njegovu ostavku, te on ponovo daje ostavku, pa onda mu daju drugu funkciju u klubu, … I tako u nedogled.
E, sad, da nam je samo sport takav, bilo bi dobro. Takvo nam je pravosuđe. Takvi su političari. Takvi su profesori univerziteta. Čast izuzecima! Da sam dobio dinar za svaki kafanski razgovor, koje sam vodio poslednjih nedelju dana, o hapšenju Dragana Džajića i ostalih “zaslužnih” fudbalskih i sportskih radnika, sakupio bih dovoljno para za nove cipele.
Neko od mojih sagovornika duhovito je prokomentarisao da je “i policija konačno shvatila da ima muvanja u sportu!”.
Naravno, nije stvar u policiji. Odavno oni to znaju ali im političari ne daju da rade svoj posao. Kada bi policajci imali odrešene ruke i kada bi im se političari manje mešali u posao i kriminala bi bilo manje.
Imamo drumsku mafiju, stečajnu mafiju, carinsku mafiju, … Drumska krade na naplatnim rampama, stečajna gura firme u propast, pa ih preprodaje tajkunima za sitne pare, carinska “muva” zna se već kako, ovi mafijaši sa Pravnog fakulteta dele indekse za novac, … Ni manje države, ni više mafija.
Jedan bivši pipadnik JUL-a se hvali da je težak milijardu evra, pisale sve novine prošle nedelje. Njegova mafija se raspala, a on dovoljno mudar da ne bude član ostalih mafija, već nastavio sam da pliva u srpskom mafijaškom moru. Sada ne mora da pliva jer ima svoju – jahtu.
