Ukoliko bi se za nekog ratnika moglo reći kako je izvršavao harakiri, odnosno samoubistvo ukoliko mu je ukaljana i povređena čast – japanski samuraji bili bi prvi i pravi primeri tih ratnika. Njihov prvobitni naziv pod kojim su bili poznati bio je saburai, a kasnije je ovo ime izmenjeno u – samuraji. Iako je ovaj naziv ‘’samuraj” sada više u upotrebi kao određeni vid metafore plemenitosti, nego što to ima veze sa stvarnim nazivom koji se odnosni na pešadiju i vojnike.
Pored toga što za njih njihova čast nikako nije smela biti ukaljana, velik se značaj pridodavao i načinu na koji su samuraji umirali. Po njihovim viđenjima borbe, pobede i časti bilo je sasvim nemoguće i zamisliti da je ijedan od ovih ratnika mogao sebi dozvoliti da bude ranjen ili povređen u borbi.
Učenje japanskog mudraca Usegi Kenzina koje se ticalo toga kako i na koji način treba pristupiti borbi, odnosno ”da u borbu ulaze uvek sa mišlju da će poginuti – tada im je preživljavanje osigurano” ostavilo je veoma mnogo uticaja na sledbenike i ljude koji su kretali putem borbi i časti samuraja.
Redovi samuraja su bili privilegovana ratnička grupa koja je često bila plemenitog porekla. Svoje borilačko umeće morali su znatno da unapređuju, sledeli su put bushida, a pored toga ostavili su značajane norma koje su se ogledavle u razvoju umetnosti i kulture. Ta načela su opstala čak i posle pada vojne vladavine. Ono što je još specifično za samuraje jeste da je iblo poželjno da imaju gospodara, i jeidno su samuraji imali oružje i prezime. Ovi vojnici su bili uglavnom budističke i šintoističke vere.
Samuraji su se koristili različitim oružjem: yari – kratak bodež, naginata – mešavina koplja i mača, teppo – japanska mešeta, yumi – luk…Samuraji su uvek sa sobom nosili svega dva mača: katana i wakizashi. Samurajski mačevi su poznati po izuzetnim oštricama koje presecaju čelične i metalne predmete kao od šale, upravo katana se ističe kao oružje sa izuzetnom oštricom, oružje koje uz zamah može, kao do šale, da preseče ljusko telo na dva dela.
Mačevi su morali da budu testirani pre nego što su bili upotrebljivani. Prilikom testiranja uvek se pažnja obraćala na oštricu, prilikom presecanja čeličnih šipki i gvozdenih predmeta na oštrici nije smelo biti nikakvih tragova od oštećenja. Ratnici koji su koristili katane u borbi su zbog specifične oštrice retko sa sobom nosili štitove, pošto su im zbog kvaliteta mača bili nepotrebni. U jednom dokumentu nađen je podatak kako su prilikom testiranja oštrica povremeno korišteni osuđeni kriminalci i zatvorenici (koji su ovim putem bili ranjavani i često ubijani).
Svi mačevi su zaparavo smatrani za ”dušu ratnika koji ga koristi”. Vojnici su zadržavali ove mačeve za sebe, te se ovi antikviteti sada nalaze u porodičnom nasleđu. Suvišno je reći kako ovo najbolje ručno izrađeno oružje ima izrazito veliku tržišnu vrednost. U vreme kada je car naredio zabranu nošenja ovog mača, mnogi samuraji su se pobunili protiv ove naredbe. Bunt je bio brzo ugašen. A Meiji su krajem 19 stoljeća uveli pravilo po kome samuraji više ne bi bili vladajuća klasa u Japanu.
Zbog toga je došlo do pada samuraja koji su se priklonili novoj vladi.
