U zemlji Srbiji čuda su svakodnevna. Ima li logike da postanemo svetski prvaci u vaterpolu, a nemamo more? Pa, Čavić uzme zlato i srebro, postavi evropski rekord, a Nađa iz Pančeva osvoji zlato onako “an pasan”. Da parafraziram Duška Radovića: “Srbija logiku preskače, nema more, a ima plivače !”.
Imamo plivače raznih vrsta, a najviše onih koji plivaju u politici. Evo, na primer, predsednik jedne stranke, čije me ime podseća na oznaku semena hibrida kukuruza ili nekakav novi virus, preplivao bi Milorada Čavića, Majkla Felpsa, Marka Špica i Džonija Vajsmilera, ali ako bi se takmičili po njegovim pravilima. Niti manje stranke niti više uticaja (čitaj: para). Dugogodišnji – sa tendencijom da bude doživotni – ministar zdravlja iz te stranke isprepada nas pričama o novom virusu gripe. Meksički ili svinjski, zovite ga kako hoćete, ali kad Srbija potroši silne novce na vakcine i ostali materijal sasvim je sigurno da se tu radi o velikoj svinjariji.
Bilo bi grešno kada bih samo kritikovao Mlađana Dinkića i njegovu stranku neobičnog imena. Moram da priznam da ima prilično zasluga i uspeha. Uveo je fiskalni račun, svojevremeno je stabilizovao naš dinar, sada možemo i da kupimo “punta” bez dinara učešća i na sedmogodišnji kredit, … Uradi Mlađa dobre stvari, a onda sve upropasti, baš kao ona krava koja da puno mleka pa se ritne i prospe kantu.
Sada je Mlađa počeo lični rat protiv Radosava Rodića, vlasnika nekoliko listova, ali je “Kurir” taj zbog koga je predsednik stranke neobičnog imena inicirao usvajanje novog zakona o informisanju. Taj zakon je tako napisan da mu fali samo slika Radosava Rodića. Nije Rodić svetac i ne pada mi na pamet da ga branim, ali šta će biti ukoliko se Mlađan Dinkić sutra zavadi sa, na primer, proivođačima piva? Hoće li odmah menjati pravila i zakone ne bi li naudio proivođaču piva koji mu se zamerio?
Znate li ko je Vilijam Herst? On je pre jednog veka senzacijama “tukao” Džozefa Pulicera. Herst je bio rodonačelnik američke “žute štampe” i tiraži njegovih novina su bili daleko veći od Pulicerovih. Poznata je i u udžbenicima novinarstva često citirana anegdota kada je 1898. godine Herst na Kubu poslao novinara Remingtona da izveštava za njujorški “Žurnal” o špansko – američkom ratu oko Kube. Posle dva dana Herstu stiže telegram iz Havane: “Ovde je sve mirno. Ovde neće biti rata. Ja bih da se vratim. Remington”. Vlasnik “Žurnala” je odgovorio iz istih stopa: “Ne kreći. Ti samo radi, a za rat ću se postarati ja. Herst”.
Njujorški “Žurnal” je nastavio da izveštava i podgreva ratnu atmosferu, a u međuvremenu je u Havani eksplodirao američki ratni brod “Mejn” i poginulo je 260 mornara. Konačno je Vašington objavio rat Španiji, i nakon pobede uzeo Kubu pod svoje. Nikada nije razjašnjeno ko je podmetnuo bombu na američki brod, ali su mnogi sumnjali znate na koga.
Dobio je Herst mnoge medijske ratove protiv Pulicera, ali je ovaj drugi ipak preovladao i po njemu se već decenijama zove najprestižnija novinarska nagrada. Da li ona danas postojala da su amerikanci imali Zakon o informisanju kakav predlaže stranka G17 plus?
Glasanje o pomenutom zakonu je odloženo do jeseni, što svašta može da znači. Dinkić je izgleda spreman da žrtvuje mnogo ne bi li taj zakon bio usvojen. G17 plus i SPS su već razmenuli “otrovne strelice” i to, kako drugačije, nego preko medija. I šta sad? Ako zakon ne bude usvojen biće to poraz Dinkića i njegove stranke sa ko zna kakvim posledicama. Ako bude usvojen biće do nova pukotina u već poljuljanoj vladajućoj koaliciji. Čeka nas na jesen i takozvani “Vojvođanski ustav” i koješta drugo o čemu će poslanici morati da se izjasne. Šta će se dogoditi niko ne može da kaže jer logika i zdrav razum nemaju mnogo veze sa politikom u Srbiji koja ponekad podseća na prezervativ: Nije važno šta daje nego šta sprečava.
